Hladnoća realizacije

Neke predstave, bez obzira na odlične sastojke, pažljivo osmišljene, uvedene i prepletene, ne uhvate izvedbene zvijezde, već ostaju na razini korektno obavljena posla. Razlozi „posrnuća“ mogu biti svakojaki, između ostalih hladnoća stvaranja, nedostatak kemije ili tek odrađenost posla. Jedna od tih predstava u kojima sve naizgled funkcionira, od dobre ideje, točne i precizne režije i vrlo dobrih rješenja do odlična ansambla, nova je predstava ZKM-a, Pansion Eden.

Režiju predstave potpisuje važan mađarski redatelj Árpád Schilling, koji svojim projektima zasijeca u bolne točke društva. U prvoj suradnji sa ZKM-om pozornost je usmjerio prema zajedničkom problemu Hrvatske i Mađarske – pitanju migranata i grozotama kroz koje prolaze putem. Migrantsko pitanje u predstavi nije u prvom planu, već prodire u radnju i među likove, skidajući im/nam, maske i svlačeći ih/nas do gola.

Režiju predstave potpisuje važan mađarski redatelj Árpád Schilling / Snimio Marko Ercegović

Predstava je režijski vrlo precizna. Sve se događa na vjenčanju kao mjestu okupljanja aktera. Kao sve scenske obiteljske svečanosti, i ova će početnu lažnu idilu bombardirati tajnama do potpuna rasapa i konačne tragedije. Sve je na svečanosti oblikovano promišljeno i precizno – od činjenice da likovi nose imena glumaca, smještajući priču među nas, do rasporeda mjesta za stolom na čijim bokovima sjede novinar Rakan kao vanjsko tijelo i aktivator zapleta i invalidna sestra Urša kao čuvarica svih obiteljskih tajni osuđena na vječnu šutnju, odnosno kao simbol šutnje svih nas. Rasplet, također, vrlo efektno ukazuje na naše vlastite gluposti u kojima se, izmanipulirani, ujedinjujemo u zajedničkom bijesu protiv žrtvenih jaraca, dok stvarni krivci i dalje vladaju, iz sjene ili s pijedestala, tako svejedno. Nadalje, odnosi među likovima jasno su oblikovani – sile moći i nepravde jesu bivši branitelj, predstavnik Crkve i tajkuni, dok se aktivisti bave umjetnom oplodnjom krava umjesto pljački koje se događaju u njihovoj vlastitoj obitelji. Omotanost tajnama (mizan)scenski je odlično prikazana s osvijetljenim svadbenim stolom u sredini scene, stražnjim planom s plesom i zabavom te prednjim planom u kojemu, nama pred nosom, likovi pretočeni u sjene (svjetlo Aleksandar Čavlek) grade intrige, izvlače i skrivaju prljavo rublje, zapetljavajući i raspetljavajući međusobne odnose.

Nažalost, unutar te čvrsto oblikovane fasade stvar nije idilična. Priča i dijalozi počesto djeluju neživo i nategnuto (Juli Jakab, Árpád Schilling i Éva Zabezsinszkij na temelju originalne ideje i glumačkih improvizacija), dok je početna scena građenja savršenih odnosa i oblikovanja karaktera „prebogata“ i preduga, što će se pokazati do kraja neriješenim utegom. Naime, mnogi slojevito oblikovani karakteri postat će žrtve grubih poteza škara te zbrzanog obrata, pokazavši se suvišcima i nepotrebnim stranputicama. Također, početno građenje radnje „nedjelovanjem“ bilo je funkcionalno, jer su svi zapleti od starta tu, no ne i izvedbeno privlačno, posijavši u gledateljima zrnce dosade koje je putem raslo. Zaokruženo, sve je u predstavi djelovalo pomalo sterilno i ­hladno.

Sterilnost nisu uspjeli izbrisati ni vrlo dobri glumci, koji, usprkos kvaliteti i trudu, nisu mogli protiv hladnoće fasade. Zoran Čubrilo uvjerljivo je oblikovao slavljenika-kriminalca, manipulativnost upisavši već u njegove uvodne sladunjave govore, a u skidanju maski pretvorivši ga u okrutnog i beskrupuloznog gazdu. Katarina Bistrović Darvaš fino je oblikovala slabost, pasivnost i nemoć majke obitelji, Petar Leventić odlično u svećeniku oblikovao lažnost vjere, koju je davno izgurala potreba za novcem, dok je Dado Ćosić od starta u svoj lik uspješno upisao fasciniranost moćnikom Zoranom i prezir prema mami Katarini i bečkom studentu filozofije Mateu. Filip Nola bio je nemoćan otac obitelji koji vlastitu pobjedu nad životom zasniva na mladoj ljubavnici Tini, koju mu, pak, poput firme, oduzima sin Dado. Edvin Liverić odvjetnika obitelji oblikovao je kroz nasmiješenost što skriva beskrupuloznost, a Urša Raukar bila je vrlo dosljedna invalidna Urša, iskrivljenost lica otežavši utegom tajni. Njezini pokreti jasno su ukazivali na buktinju bijesa i gorčine koja je proždire. Hrvojka Begović bila je zgodna opreka obitelji, lelujava aktivistica koja, svjesno ili ne, od pravih problema bježi u prostor aktivističke apstrakcije, dok je Rakan Rushaidat njezina dečka i novinara oblikovao korektno, no postavši jedna od žrtava rezova. Uz njega, škare su dobrim dijelom osiromašile i likove Doris Šarić Kukuljica, Matea Videka i Tine Orlandini.      

Marta Žegura u kostime je upisala prigodnost okupljanja i karakternost likova, dok je Nina Perović glazbu uglavnom zamijenila šutnjom, uz Sapore di sale Gina Paolija kao provodnu emocionalnu nit. Zaključno, predstava Pansion Eden ostala je na papirnatoj promišljenosti, koja je prijenosom na scenu osiromašena neujednačenošću, preciznošću koja prelazi u hladnoću i grubim škarama.